Kader je oslonac

Autor Senad | 02 Oktobar 2020

33202be39b7e1e522952d330739a4f4d XL

Imam Tirmizi bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: âČovjek neće ispravno vjerovati sve dok ne bude vjerovao u Božiju odredbu dobra i zla, i ne bude znao da ono Å¡to ga je snaÅ¡lo, nije ga moglo mimoići, a Å¡to ga je mimoiÅ¡lo, nije ga moglo snaći.â

Poslanik, neka je na njega mir i blagoslov Božijii, jezgrovitim govorom i lijepim primjerom, usađivao je princip vjerovanja u Božije određenje u srca i duÅ¡e mladih ljudi, kako bi joÅ¡ u ranoj fazi razvoja formirali svijest o Božijoj bezgraničnoj moći i ljudskim brojnim ograničenjima.

Tako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao nekoliko važnih savjeta svom amidžiću Ibn Abbasu, dok je ovaj joÅ¡ bio dječak: âZnaj, kada bi se svi ljudi okupili da ti neku korist donesu, ne mogu ti koristiti osim onoga Å¡to ti je Allah propisao. I kada bi se svi ljudi okupili da ti Å¡tetu nanesu, ne mogu ti naÅ¡tetiti osim onoga Å¡to ti je Allah propisao. Pera su podignuta, a listovi su se osuÅ¡ili.â (Ahmed i Tirmizi)

U drugom hadisu se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razboritom i nadarenom mladiću, Zejdu ibn Sabitu rekao: âKada bi podijelio zlata koliko je brdo Uhud na Allahovom putu, Allah to od tebe ne bi primio sve dok ne budeÅ¡ čvrsto vjerovao u odredbu i znao da ono Å¡to te je snaÅ¡lo, nije te moglo mimoići, a ono Å¡to te je mimoiÅ¡lo, nije te moglo snaći.â (Ahmed) U hadisu kojeg prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, a bilježi imam Ahmed, kaže se: âU Džennet neće ući čovjek koji je neposluÅ¡an svojim roditeljima, notorni pijanica i onaj koji poriče Božiju odredbu.â

Svi navedeni hadisi govore o neophodnosti i nužnosti vjerovanja u Božiji kader. Uostalom, ovu temeljnu istinu vjere muslimani uče i izgovaraju kao posljednju u nizu svjedočanstava osobnog vjerovanja: VE BIL-KADERI HAJRIHĪ VE Å ERRIHĪ MINELLĀHI TEĀLĀ â i vjerujem da sve Å¡to se događa, biva s Božijom voljom i određenjem

Musliman u vjerovanju u kader pronalazi utočiÅ¡te od vlastitih slabosti, fizičkih, emocionalnih i psioholoÅ¡kih ograničenja koje su svojstvene ljudima. Vjerovanje u kader (sudbinu), dakako, ne isključuje i ne potire pojedinačnu, ličnu odgovornost. Ne krivimo sudbinu zato Å¡to smo pokisli po oblačnom vremenu, već krivimo sebe Å¡to smo zaboravili ponijeti kiÅ¡obran. Ne pozivamo se na određenje kao izgovor za nemar, propuste, lijenost, povrÅ¡nost, improvizacije. Živjeti hedonsitičkim životom,krÅ¡iti fizičke i moralne zakone i nakon toga suočiti se s posljedicama kojima pripisujemo karakter Božijeg određenja, ne može se smatrati isparavnim vjerovanjem u sudbinu. Pozivanje na neizbježnu sudbinu nije i nesmije biti alibi za neodgovornost.

Muhamed Asad je tursku riječ âkismetâ (ljudska sudbina) tumačio u izvornom značenju âonoga u čemu i sami imamo udio.â

U svim kriznim vremenima, trenucima različitih kuÅ¡nji, vjerovanje u sudbinu pomaže nam u prevladavanju stanja nemoći i beznađa. Mi neÅ¡to, subjektivno ili objektivno nismo u stanju učiniti, Bog dragi jeste kadar uvijek sve to da učini, jer On je Svemoćan i niÅ¡ta se ne može ispriječiti njegovoj snazi i veličini. Mi neÅ¡to ne znamo, niti smo uprkos svim raspoloživim znanjima i informacijama, sposobni do kraja saznati i spoznati; Sveznajući Stvoritelj poznaje sve, zna ono vidljivo i nevidljivo, proÅ¡lo i buduće, javno i tajno.

Božijim određenjem sve se kreće i mijenja, nastaje i nestaje, kako u stvorenom svijetu, tako i u svjetovima koje nikako ili djelimično poznajemo. PosluÅ¡nost prema Bogu, trajni je etos čovjeka. Međutim, posluÅ¡nost sama po sebi nije dovoljna. PosluÅ¡nost u vidu one izvanjske i proračunate posluÅ¡nosti prema određenim zahtjevima i propisima nakon čijeg (ne)ispunjenja slijedi kazna ili nagrada ne iziskuje unutraÅ¡nji pristanak niti srčano uvjerenje. Vjerovanje u Božije određenje zahtijeva od nas posluÅ¡nost cijelim bićem. Tu vrstu posluÅ¡nosti prepoznajemo kao vjerovanje u kader: posluÅ¡nost predanog srca koje slavljenjem Stvoritelja i potpunom predanoÅ¡ću Njemu izražava ono Å¡to poima kao Božiju volju.