O Hidžri

Autor Senad | 04 August 2021

Godine 638. halifa Omer ibni Hattab je odredio hidžru kao početak računanja muslimanske ere. Od tada je hidžretski kalendar sređen i jedinstven. Podsjetimo da sve ere na svijetu počinju nekim događajima za koje se općenito smatra da su važni i da nakon njih niÅ¡ta nije isto, to jest sve je drukčije. Ukupna situacija i položaj muslimana (ekonomski, druÅ¡tveni, pa i politički) Hidžrom se mijenjaju. NiÅ¡ta viÅ¡e nije bilo isto. Promijenimo li aspekt promatranja, vidjet ćemo da ni u svijetu nije viÅ¡e niÅ¡ta bilo isto. Tok povijesti čovječanstva je dobio novi svoj pravac, a samo, pak, čovječanstvu joÅ¡ jednu svoju novo odrednicu i utemeljenje novoga pogleda na život. Hidžra je ta djelnica koja svu dotadanju povijest čovječanstva razdvaja od one koja je potom uslijedila. No, Å¡to je hidžra?

Sama riječ u arapskom jeziku je etimoloÅ¡ki vezana za glagol "hadžere", u značenju „izaći“. Pod ovim pojmom se podrazumijeva izlazak prve male zajednice muslimana iz Mekke, sredine u kojoj im je fizička egzistencija bila ugrožena, u Medinu, tadaÅ¡nji Jesrib, grad u kome je ideja islama naÅ¡la plodno tle i gdje je već živjela velika skupina onih koji su se deklarirali kao muslimani. Izlazak (seoba) je trajao tri mjeseca, a posljednji su Mekku napustili Poslanik Muhammed a.s. i njegov ashab hazreti Ebu Bekr, a odmah za njima i hazreti Alija, jedan od najjačih Poslanikovih uzdanika.

Dolaskom u Medinu samo je dio hidžre zavrÅ¡en. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti puno kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice.

Prijelaz u Medinu je viÅ¡estruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju Å¡ansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrađuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja. Islam želi ući u njihove živote i urediti ga na najhumanijim osnovama, Å¡to se deÅ¡ava upravo nakon hidžre.

Na političkome planu islam provodi renesansu. Znano je da period objavljivanja Kur’ana u Medini sadrži puno viÅ¡e pravnih naputaka, nego Å¡to je to bio slučaj sa mekanskim periodom. Razjedinjena i, u znatnoj mjeri, posvađana arapska plemena islam okuplja oko jedne ideje i ujedinjuje ih. Nakon Hidžre piÅ¡e se i poznata Medinska povelja, u kojoj se, prvi puta u povijesti čovječanstva, daju prava nacionalnim i vjerskim manjinama... Zbog navedenoga, Hidžra[1]predstavlja jedan od najznačajnijih datuma u povijesti islama, ali i u ukupnoj povijesti čovječanstva. Bosanski su muslimani pokuÅ¡avali se ozrcaliti u njoj; pokuÅ¡avali u njoj naći pouke za se, sličnosti iz svoje sudbine sa sudbinom tih prvih hrabrih sljedbenika islama...

Hidžra u Kur'anu

Riječ «hidžretun» u arapskom jeziku znači «seobu». Čut ćemo da neko kaže «hidžretun-nebijji» i to označava seobu Muhammeda a.s., iz Mekke u Medinu 622.g. po Isa a.s.,

Također u islamskoj literaturi često susrećemo izraz «hidžretani» Å¡to označava dva iseljenja muslimana iz Mekke u početku islama. Prvo u Abesiniju a drugo u Medinu.

Od ove riječi izvedena je i riječ «muhadžirun» u značenju iseljenik, emigrant i sl.

Sama riječ «hidžra» i izvedenice od ove riječi spomenute su u Kur'anu na preko trideset mjesta. Pet puta u poglavlju En-Nisa[2] i u poglavlju El-Enfal[3]. Tri puta je ova riječ spomenuta u poglavlju Et-Tevbe[4], a po dva puta u poglavljima En-Nahl[5], El-Ahzab[6], El-HaÅ¡r[7] i El-Muzemmil[8]. Po jedanput je spomenuta u poglavljima El-Bekare[9], Ali Imran[10], Merjem[11], El-Hadždž[12], El-Muminun[13], En-Nur[14], El-Furkan[15], El-Ankebut,[16] El-Mumtehine[17], i El-Muddessir.[18]

Kur'an kada govori o hidžri ne svodi govor samo na prelomni događaj iz historije islama kada je Muhammed a.s., sa muslimanima napustio Mekku i preÅ¡ao u Medinu, nego Kur'an prelazi na samo jezičko značenje riječi «hidžra» između kojeg i «hidžretun-nebijji» postoji čvrsta veza i zajednički smisao.

Å ta mogu biti uzroci hidžre za muslimane

Uzroci hidžre, prije svega, leže u stavu idolopoklonika prema islamu i muslimanima. U poglavlju Ali-Imran Kur'an o tim uzrocima kaže sljedeće: Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni...[19]

Neki komentatori Kur'ana tvrde da su muslimani svojevoljno napustili Mekku. Međutim pasivna forma glagola ahredže u ovom, kao i u drugim ajetima, ukazuje da su muslimani bili primorani da napuste Mekku. U pasivnoj formi ovaj glagol je upotrijebljen i u osmom ajetu poglavlja El-HaÅ¡r da ukaže na isto značenje: «I siromaÅ¡nim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani».

A u poglavlju En-Nahl u četrdeset prvom ajetu objavljuje se: One koji se isele, Allaha radi, nakon Å¡to su bili proganjani.

Muhadžiri su, dakle, on koji su proganjani i kojima je njhov život i njhova vjera bila onemogućena u sredni u kojoj su prije boravli. Kada govorimo o uzrocima Hidžre muslimana iz Mekke u Medinu trebamo znati da su idolopoklonici nad njima u Mekki činili razna nasilja. Kur'anski ajet ne govori o tim nasiljima pa je on zbog toga izražajniji u značenju i sveobuhvatniji u dokazu. Sljedeći ajet ovog paglavlja: Gospodar tvoj će onima kaji su se iselili, nakon Å¡to su zlostavljani bili...[20] govori a zlostavljanju muhadžira prije njihovog iseljenja iz Mekke. Mnogi komentatori Kur'ana razilaze se u shvatanju značenja riječi fitnetun koja se koristi u ovom ajetu. Međutim, mi se u ova razilaženja ovdje nećemo upuÅ¡tati. Ovom prilikom želimo samo da ukažemo da se ovaj ajet odnosi na Ammar ibni Jasira. Naime, prenosi se da su idolopoklonici, mučeći ga na razne načine (između ostalog stavljan je na užareni i usijani pijesak) tražili da vrijeđa Muhameda a.s.,, a hvali bogove predislamskih Arapa. Jednom je tim traženjima, poslije dužeg i iscrpljujućeg mučenja, udovoljio nakon čega su ga idolopoklonici pustili. Plačući otiÅ¡ao je Alejhiselamu i saopÅ¡tio mu sve Å¡ta se je dogodilo, a on ga je tada upitao:

-A Å¡ta je sa tvojim srcem?

-Moje srce je čvrsto u vjeri, odgovorio je Ammar, a Muhamed a.s., je potom rekao:

-O Ammaru, Ako se vrate, vrati se i ti.

Ovim povodom, kako se prenosi u dostupnoj nam literaturi, objavljen je kur'anski ajet u kome Allah dž.Å¡. kaže: Osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.

Stradanje prvih muslimana i prva hidžra

Nakon Å¡to smo se na početku osvrnuli na jezičko značenje hidžre te na nosioce Hidžre kao događaja koji se zbio 622.g po Isa a.s., sad ćemo se podsjetiti na događaje koji su doveli do iseljavanja muslimana iz Mekke, kako do onih prvih iseljavanja u Abesiniju tako i do iseljavanja u Medinu.

Kada je deseta godina Poslanikove misije prolazila. on izgubi dvije drage ličnosti, dva važna oslonca. Rana od Ebu Talibovog gubitka nije se joÅ¡ bila zaliječila kada je smrću njegove drage žene, hazreti Hatidže, Poslanik, a.s., zadobio i drugu. Ebu Talib je bio njegov zaÅ¡titnik i čuvar, dok je Hatidža, sa njenim velikim bogatstvom, bila njegov glavni pomagač.

Tako, početkom jedanaeste godine poslaničke misije Poslanik a.s. se nađe u jednoj neprijateljskoj okolini. Njegov život bijeÅ¡e u neprestanoj opasnosti, pa prilika da poziva u islam gotovo da mu se nije ni pružala. Ibn HiÅ¡am piÅ¡e da, samo nekoliko dana poslije Ebu Talibove smrti, jedan KurejÅ¡ se okuražio da baci Å¡aku praÅ¡ine Poslaniku, a.s., u lice. Kada je doÅ¡ao kući, hazreti Fatima je briznula u plač kada je vidjela prljavÅ¡tinu na ocu. Brzo je donijela vode i pomogla mu da se opere. Da bi je utjeÅ¡io Poslanik, a.s., joj je rekao: “Nemoj plakati! Allah je zaÅ¡titnik tvog oca. … Dok je Ebu Talib bio živ KurejÅ¡i se nisu usuđivali učiniti mi niÅ¡ta loÅ¡e.”

Žrtve KurejÅ¡a su bili oni najnezaÅ¡tićeniji, robovi i članovi porodica s malim brojem članova. Tako Umejja b. Kalaf svoju mržnju nije mogao ispoljiti na Muhammedu, a.s., bojeći se njegovih rođaka, pa je njegov crni rob, Bilal, bio meta njegovih okrutnih napada. Golih leđa bi ga vezivao na vrelu pustinjsku zemlju, a na grudi bi mu navaljivao težak kamen, tražeći od njega da napusti islam. Međutim, Bilal i pored takvih muka nije popuÅ¡tao.

Ammar, njegov otac Jasir i majka Sumejja prihvatiÅ¡e islam. Kada za to saznadoÅ¡e neprijatelji, istjeraÅ¡e ih iz kuće i mučiÅ¡e ih u vreloj pustinji. RezaÅ¡e ih sabljama, pržiÅ¡e vatrom i udaraÅ¡e bičem od tanke kože. Jasir ne izdrža dugo i ispusti duÅ¡u pred ženom i sinom. Sumejja priđe Ebu Džehlu i reče mu da njena vjera nije postala manja. On uze koplje i njime je nemilosrdno ubi. Kada i bez majke ostade, da bi sačuvao goli život, Ammar reče muÅ¡ricima ono Å¡to su željeli čuti kako smo već spmenuli u uvodnom dijelu teksta.

Poslanik Muhammed a.s., je tačno znao kroz kakve nevolje prolaze njegovi sljedbenici. Jednog dana Poslanik a.s., im je rekao: “Ako odete u Etiopiju živjet ćete bolje. Tamo vlada snažan i pravedan čovjek, pa u njoj niko nije tlačen. Tu možete biti sve dok Allah ne odluči drugačije.”

Poslanikove riječi imale su snažnog efekta, pa neki joÅ¡ iste noći pokupiÅ¡e stvari i uputiÅ¡e se ka moru na zapadnoj strani Arabijskog poluostrva. Broj onih koji otputovaÅ¡e bijaÅ¡e deset, od kojih četvero bijahu žene. KurejÅ¡i saznadoÅ¡e za njihovu nakanu, pa se dadoÅ¡e u potjeru sa namjerom da ih vrate. Ali kada dođoÅ¡e na obalu saznadoÅ¡e da je brod za Etiopiju veće otplovio. Izbjegli muslimani za sobom ostaviÅ¡e domove, porodice i sav imetak. Briga o tim stvarima bijaÅ¡e im manja od želje da sačuvaju svoju vjeru. Uskoro se i druga grupa muslimana uputi za prvom. Vođa ove bio je Džafer b. Ebi Talib. Tako se broj izbjeglih muslimana koji pronađoÅ¡e utočiÅ¡te u dalekoj Etiopiji pope se na osamdeset i tri.

Kurejši za njima poslaše dva izaslanika sa poklonima za kralja i njegove ministre. Njihov zadatak je bio da vrate izbjeglice nazad u Mekku.

Izaslanici opisaÅ¡e izbjeglice kao neuračunljive osobe, koje su napustile vjeru predaka i slijede novotarije. Sada nastoje zloupotrijebiti kraljevu dobrotu i slobodu u njegovoj zemlji. Kralj pozva Džafera b. Ebi Taliba da ga lično ispita. “ZaÅ¡to ste se odrekli vjere praotaca i prihvatili neku novu, koja se razlikuje i od naÅ¡e, a i od vjere vaÅ¡eg naroda?” - upita kralj.

Džafer mu je ovako odgovorio: “Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti leÅ¡ine, niti činiti svaku gadnu radnju. KomÅ¡ije nismo poÅ¡tovali. NaÅ¡i jaki su tlačili naÅ¡e slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.Tako je bilo sve dok se jedan čovjek među nama, poznatog poÅ¡tenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komÅ¡ijama, da se između sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru. “Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz naÅ¡eg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono Å¡to je On dozvolio i zabranjenim sve ono Å¡to je On zabranio. Zbog svega toga KurejÅ¡i su se okrenuli protiv nas. Stavljaju nas na muke i ubijaju naÅ¡e slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naÅ¡a vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada viÅ¡e nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naÅ¡e najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o pravednosti njenog vladara.”

Kada je čuo ovo, kralj zatraži od muslimana da mu pročitaju neÅ¡to iz Kur’ana. Džafer je odabrao ajete koje govore o Merjemi, majci Isaovoj. Kada ih čuÅ¡e prisutnima se oči ispuniÅ¡e suzama. Kralj reče: “Ono Å¡to je naÅ¡ poslanik Isa donio i ono sa čime je vaÅ¡ Poslanik doÅ¡ao potiče iz istog izvora. Vratite se mirni svojim kućama, jer ja vas nikad neću predati ovima.”

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Napišite komentar

Prikaži/Sakrij formu za unos

Morate biti prijavljeni da biste mogli poslati komentar. Molimo, registrujte se ukoliko nemate već otvoren korisnički nalog.