Zanimljivosti

Autor Senad | 23 Decembar 2009

mosqglobe3

Bošnjaci i nova godina

A muslimani zaboravljaju. Muslimansko pamćenje brzo zakržlja,i ne seže daleko. Sve patnje i progoni, svi izgubljeni životi očeva, braće i sestara, sva ubijena mladost i nejač, sve se nekako brzo zaboravi, kao da je to neki teret za vratom pa ga treba što prije odložiti i zakopati skupa sa kostima ubijenih. Čekajući Novu hidžretsku godinu mnogi od nas neprimjećuju protok vremena, ili rijetke zaokupi misao o tome. A vrijeme ko voda. Nadolazi teče i protiče. Mnogi od nas u tome kao da ne sudjeluju. Vrijeme nas često iznenadi pa kažemo: «Zar već podne, zar već zima, zar već ljeto.» I to «zar već» odnosi nam mladost. Odnosi nam neurađeno i već zaboravljeno. A godine se nižu, nižu se desetljća i stoljeća. Četrnaest ih je nanizano i još trideset od hidžre. Te prve seobe muslimana, i muslimanskog računanja vremena.

Prvi muhadžiri zajedno sa Vjerovijsnikom s.a.w.s. su napustili svoj grad, i svoj zavičaj. To su učinili da bi sačuvali svoju vjeru prije svega, pa svoj život, svoju obitelj i svoju čast. Odlazili su često praznih ruku, noseći u srcima čvrstu vjeru u Stvoritelja, i čežnju za povratkom. Od tog doba vrijeme prolazi i vjekovi minuše, da bi se zaustavili u ovom našem i vremenu i prostoru Balkana i Bosne i Hercegovine. Zastali su samo da se ne zaboravi. A znano je da je Poslanikova s.a.w.s. hidžra bila i ostala kao novi početak, i nakana da se postane jači. Danas mnogi upoređuju svoje seobe sa tom veličanstvenom hidžrom. Posljedna agresija na Bošnjake i njihovi progoni i seobe su slični, jer Bošnjaci su ubijani i raseljavani samo zato jer su muslimani. Bila im je ugrožena a i danas je, njihova vjera, njihova egzistencija, njihovi životi i njihov opstanak. Prvi muslimani su iselili u novu sredinu u kojoj su učvrstili svoju jezgru, svoje zajedništvo i svoju vjeru. A Bošnjaci su iseljavali, i danas iseljavaju u svjetska bespuća, da bi ostali razbijeni, rastočeni i razjedinjeni. Kao rijeka su, koja je iskanalisana u bezbroj rukavaca i bezimenih potočića, da bi se izgubili i možda već sutra presahli, da bi svoj tok i svoje ime izgubili, i nestali u ponorima bjelosvjetskih metropola. Znano je da svaka jedinka koja se odvoji od svoje matice, bude izgubljena. Čovjek da bi opstao i imao neke korijene, mora imati bar tri svojstva da se ne izgubi. Mora imati i čuvati na prvom mjestu vjeru u jednog Boga. A onda mora imati naciju i državu. Bez ta tri svojstva nestaje, gubi se i prelijeva u druge tokove, i postaje razvodnjen. Bošnjak je u tek rođenoj državi bio stjeran u logore.Bio je opkoljen bodljikavom žicom i embargom. Bio je ubijan skoro do istrjebljenja, a preostali dio razgonjen i raseljavan diljem ove planete, samo i zato, jer je musliman. Direktni krivac se zna, ali indirektni krivac je svjetska politika urote i straha od golorukog naroda Bosne i Hercegovine, koji je stiješnjen između neprijatelja i sa vanjske i nutarnje strane. Mnogi su se pitali, a i danas se pitaju je li to kušnja i kazna, ili gruba opomena na njihovu nebrigu i zaborav. Progoni i ratovi su se dešavali od prvog čovjeka na zemlji pa sve do danas. Neki su prognani zbog greški i grijeha, a neki zbog opomene i zaborava. Seobe Božijih poslanika su bile nužne da bi dobro nadvladalo zlo. A svi drugi progoni i seobe posebno muslimana, kao što je bila Andaluzija, srednja i istočna Europa poslije pada Osmanskog carstva, na Balkanu poslije Drugog svjetskog rata, i najnoviji egzodus devedesetih u Bosni i Hercegovini. Sve se to dešavalo zbog skretanja sa Božijeg puta, i zbog uspavanosti u ovodunjalučkim uživanjima. Dok drugi razlog su neprijatelji islama koji nisu drijemali niti zaboravljali. Balkan je više od svih drugih bio, i ostao omča o muslimanskom vratu. Tu se ratovalo a i danas se ratuje, smjenjujući taktiku oružja i jezika. Onda kada oružje šuti, jezici i mediji ubijaju možda čak bolnije od oružja. Tako je Balkan izbrazdan putevima i kolonoma muslimanskih nogu koje su odlazile. Sve te kolone su na svojim plećima nosile samo zavežljaj. Odlazile su pritisnute tugom i nostalgijom, sa poprišta vječite hidžre. Ta sudbina je razastrta Bonom i Hercegovinom kroz čitavo njeno postojanje, i uvijek i iznova dospijeva i sazrijeva svakoj generaciji. Muslimansko biće balkana , a napose Bosne i Hercegovine je od vajkada bilo, a i danas je glavni i i neizbježni sudionik tih kolona koje su utabale staze odlazaka. Kroz čitavu povjest Bošnjaci su u jednom smjeru odlazili, stapajući se sa masama drugih. A oni koji su ostajali, koji nisu imali mogućnosti da odlaze, njih su okruživali i tijesnili, uzimajući im njihova imanja i ostavljajući ih u bijedi i siromaštvu. Vremenom su očvrsli i naučili podnositi razne udarce i torture, svikli na glad i neimaštinu. Postajali meta za uvježbavanje i isprobavanje novih oružja, koje današnji brutalni svijet posjeduje, a njihove njive i šume poligon za otpad svjetskih radioaktivnih i inih skladišta. A muslimani se pitaju zašto? Zašto su baš oni izloženi svim tim pošastima? A odgovor je zato jer ste muslimani. Nisu ta pitanja usmjerena samo na Bosnu i Hercegovinu. Ta pitanja postavlja danas svaki pripadnik muslimanske skupine na čitavoj zemaljskoj kugli. A ja se usuđujem ustvrditi da odgovor leži jedino u nama. Na Balkanu se zbila jedna bitka, prije više od šest stoljeća, na margini jedne velesile u usponu. Ta bitka na Kosovu bila je pobjednička. Za Tursku jedna u nizu, skoro beznačajna koja je već sutra skoro zaboravljena. Ali za gubitnike te bitke, za pobijeđene i rastjerane aktere, ostala je kao posjekotina. Ostala je da ih boli i progoni sve do danšnjih dana. Čak šta više, ta bol od poraza je prerasla u bolest, u sindrom mržnje i osvete. I nažalost ona još i danas traje. Od nje su obolijevale sve generacije srpskog naroda kao od kuge. Bošnjak nije ni svjestan te bolesti i tog otrova što u njima leži. Mnogi muslimani i ne znaju šta se to zbilo na Kosovu prije šest stoljeća. Ne mogu ni zamisliti da se to pamti. A pamti se. Pamte oni koji su izgubili. To je poput bijednika koji je gladan, pa mu neko pruži novčić da se najede, a on ga izgubi i ostane gladan. Taj siromah će pamtiti gubitak jer je ostao gladan. Čak će i pjesmu spjevati o bogastvu koje je izgubio. To je odgovor na mržnju spram muslimana, na ratove koji se vode protiv njih, i na sve progone, genocide,rušenja i ubijanja. I sve to neće zatomiti njihovu glad za osvetom, jer mržnja još uvijek tinja zadojena na Kosovu. Oni to pamte. A muslimani zaboravljaju. Muslimansko pamćenje brzo zakržlja,i ne seže daleko. Sve patnje i progoni, svi izgubljeni životi očeva, braće i sestara, sva ubijena mladost i nejač, sve se nekako brzo zaboravi, kao da je to neki teret za vratom pa ga treba što prije odložiti i zakopati skupa sa kostima ubijenih. I da je samo zaborav ni po jada, nego se u svim birtijama i kućnim uređajima razliježu diljem bošnjaćkih mahala srpske pjesme, valjda da se susjedi odobrovolje. A što se tiče islamofobije u zapadnom svijetu, pored skorašnjih događanja, mržnja spram muslimana se provlaći još od križara. Mnogi europski vitezovi srednjeg vijeka su odlazili na srednji istok, dokazujući svoju hrabrost i odanost, ratujući protiv islama i islamskog svijeta, daleko od svojih matičnih zemalja, da bi svoje kosti i oklope ostavljli u pješćanim dinama. A oni koji su ih iščekivali da se vrate, pamtili su njihov nepovrat. A muslimani onda, a i danas ne pamte te događaje. Jer u njihovom životu su ih uvijek napadali neki stranci, neki barbari željni slave. I nijedan islamski borac braneći svoju zemlju i svoj život, nije oplakivan kao što su oplakivani oni koji su napadali. Da ironija bude još veća krivi su oni koji se brane. Krivi su Palestinci, Čečeni, Afganistanci, Iračani i bezbroj drugih koji traže pravo samo na goli život. A i to im je uskraćeno. Ponovo se pitam, ima li izlaza iz ovoga? Imali kraja ubijanju, progonu, maltretiranju, zatvaranju i porobljavanju.? Treba se vratiti u okrilje vjere, i pamtiti lekcije iz prošlosti. Kada bi izvršavali preuzete obaveze iz kelime i šehadeta, kada bi se vratili u okrilje Božanskog zakona, kada bi uzeli pouku iz Poslanikove s.a.w.s. hidžre, zasigurno bi bili zaklonjeni od mnogih zala koja nam se dešavaju. Muslimani su napredovali u znanju, bogastvu, u zajedništvu, u hrabrosti, napredovali su i u ratu i miru, sve dok su se držali Božanskog zakona, i Poslanikovog hadisa. U ta dva putokaza sažet je kompletan sistem življenja. I tek kada su muslimani zatajili, kada su skrenuli sa putanje ova dva zakona, kada su zabranjeno učinili dozvoljenim, kada su naređeno pretvorili u nevažno, kada su rodbinu odbacili i rodbinske veze pokidali, kada su siromašne prestali pomagati, kada su počeli ogovarati i zavidjeti, kada su mito počeli uzimati, tada su se i strmoglavili.Tada su počeli da gube pozicije stečene u poštivanju navedenih normi. Tada su počeli da gube ratove, svoje posjede, počeli su ih napadati i progoniti, te su tako i osiromašili. Za ummet Muhammeda s.a.w.s. su samo dva puta ponuđena. Put vjere i svjetla, ili put zablude i tame. A na nama je da izaberemo. Krenemo li putem vjere i svjetla, naći ćemo zadovoljstvo, mir i sreću, naći ćemo spas i sebi i obitelji. A krenemo li onim drugim putem, čeka nas propast i ovoga i onoga svijeta. Izbor je jedino na nama. Molim Allaha da nas pomogne i uputi na put svjetla. Amin

Mustafa Bukva