Intervju

Autor Senad | 24 Decembar 2009

INTERVJU: ELDINA MUJNOVIĆ, PROFESORICA ISLAMSKE VJERONAUKE U BOSANSKOJ GRADIŠCI GOVORI ZA MAGAZIN ’’ ZEHRA ’’

eld

( Eldina Mujnović )

Pošto mi dovoljno znamo, a želimo da Vas i naši čitaoci upoznaju, nećemo zaobići priliku da kažete nešto o sebi i svom životu?

Eldina: Rođena sam 1986. u Bos. Gradišci, gdje sam završila i osnovnu školu. Dakle u toku agresije moja porodica nije nigdje išla, nego smo eto Allahovom voljom bili od rijetkih koji su ostali ovdje na svome ognjištu. Pred završetak osnovne škole razmišljala sam šta dalje!? Nije me privlačila nijedna od mogućnosti u mome gradu. U „zadnji tren“, po preporuci moga muallima h. Besim ef. Šepera, 2000. upisujem Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Naredne četiri godine, dakle, provodim u Sarajevu uz povremene dolaske kući. Pored znanja koje mi je pruženo kroz školovanje, taj period pamtim i po tome što sam imala priliku da živim u društvu koje se vlada po islamskim načelima i u potpunosti osjetim čari takvog društva. Odmah po završetku medrese, 2004. upisujem Islamski pedagoški fakultet u Bihaću. Diplomirala sam u Julu 2008. i stekla zvanje profesora islamske vjeronauke. Nakon nepunih osam godina izbivanja iz Bos. Gradiške, radi školovanja, evo me opet tu, u ulozi nastavnice vjeronauke u osnovnim školama.

Interesantno je istaći čitav ratni period ste ostali u svojoj rodnoj Bosanskoj Gradišci, možete li nam kazati kako je tada bilo?

Eldina: Da, kao što rekoh, moja porodica i ja smo ostali u svome domu, hvala Allahu, dž.š., koji nas je zaštitio i sačuvao. O teškim situacijama iz tog perioda mogla bih govoriti na osnovu onoga što stariji pričaju, ali o tome se dosta i govorilo i pisalo. Što se tiče lično mojih sjećanja ona nisu baš brojna, ne znam da li bih rekla: na sreću ili žalost. Da napomenem, tad sam tek krenula u osnovnu školu i glavni problem mi je bio kako uraditi domaću zadaću. Međutim, sjećam se igranja sa sestrom u podrumu i školskih vježbanja odlaska u sklonište u slučaju velike opasnosti. Sreća u nesreći je bila što sam imala stvarno dobru učiteljicu koja je imala korektan odnos prema meni pa se to onda prenosilo i na učenike. Međutim, nije bilo sve jednostavno, niti je moglo biti. Sad kad sagledam sve to unazad i ono što se dešavalo drugima, mogu samo biti zahvalna Allahu, dž.š., jer samo Njegovom voljom i moći, mene i moju porodicu su zaobišle mnoge velike strahote.

Neposredno poslije agresije na našu zemlju, kad su svugdje kod nas bile teške i ružne posljedice rata, koji su vam momenti u tom događaju ostali upamćeni?

Eldina: Teško je sad razgraničiti period same agresije i onaj neposredno nakon nje. Poslije zvaničnog završetka rata u nekim trenutcima se moglo činiti kao da je tek počeo. Mnogi su se osilili i uživali svoju slobodu govora i kretanja; prava su trebala biti jednaka za sve, ali manjina je uvijek manjina. Inače više volim izdvajati lijepe stvari pa bih tako i sad spomenula početak mektebske nastave. Naime, to je bio događaj koji je izazvao radost kod mnoge djece. Svi smo sa oduševljenjem prihvatili priliku da nakon zatvorenosti u svojim domovima izađemo, upoznajemo se i družimo. Današnja djeca nažalost ne znaju cijeniti prilike koje imaju, ali to je vjerovatno ono pravilo da nešto ne znamo cijeniti dok nam to ne bude uskraćeno.

Možete li nam kazati nešto o svom tzv. naučnom postignuću?

Eldina: Ne mogu se pohvaliti da sam u srednjoj baš bila bolji učenik, jer tada sam još uvijek učila, ono iz nekog moranja. Na fakultetu su mi se stvarno probudila interesovanja za većinu predmeta tako da mi nisu predstavljali veliki problem. Naravno za svako postignuće je potreban trud, ali kada nešto volimo i kada nas nešto interesira onda i ne žalimo uložiti trud. Najviše sam pažnje posvetila, naravno, diplomskom radu. Željela sam da temeljito obradim temu jer se ticala upravo onoga čime se danas bavim. U svome kratkom školovanju, obzirom na to koliko se ljudi školuju, stekla sam dosta znanja iz pedagoške grupe predmeta jer me praktična primjena tih znanja posebno interesira. Nadam se da moje naučno postignuće, kako Ste ga nazvali, neće ovdje završiti, međutim, sve shodno uslovima i mogućnostima.

Kakva je situacija kada je riječ o učenicima bošnjačke nacionalnosti u školama u kojima radite?

Eldina: U četiri škole, u kojima radim, ukupan broj učenika je oko 300. Sam broj dovoljno govori iako nije ista situacija u svim školama. Recimo u jednoj područnoj školi oko 50% su učenici bošnjačke nacionalnosti, dok u drugoj imaju četiri učenika iz cijele škole. Zbog takvog stanja vjeronauka se održava u kombinovanim odjeljenjima što donekle otežava rad. Međutim, postoji određen broj učenika koji pokazuju posebno interesovanje, te se onda i zaborave te neke poteškoće u radu.

Postoje li bilo kakve reakcije na profesoricu islamske vjeronauke i kakav je odnos među ostalim nastavnicima i profesorima?

Eldina: U svakoj instituciji/organizaciji gdje svako zna svoj zadatak i savjesno ga obavlja, ne može doći do nekih velikih problema. Što se tiče nastavnika/radnih kolega, nemam stvarno nikakvih problema. Od sviju sam dobro prihvaćena i još me niko nije odbio ako mi zatreba neki savjet, kao početniku u tom poslu, naprotiv, pomažu mi ako pomoć i ne zatražim. Obzirom da su i prethodnih godina vjeronauku održavali imami nije bilo potrebno privikavanje na vjerskog (islamskog) službenika u školi, tako da i nije bilo nekih burnih reakcija.

Poznato nam je da pored rada u školskoj nastavi vodite i grupu starijih žena koje uče u sufari i Kur’anu?

Eldina: Da, postoji grupa žena koje su pokazale želju i volju da savladaju arapsko pismo i pravilno učenje Kur`ana. Rad sa njima je započela muallima Samra Sarač i one su položile svoju prvu hatmu. Međutim, rad sa tom grupom ne prestaje nego one i dalje, uz nove članove, dolaze na naša druženja sa Kur`anom gdje uvježbavaju izgovor i tedžvidska pravila. Okupljamo se svake subote i nedjelje i postali smo kao jedna porodica, a svakoga novog člana rado prihvatamo.

Kakva bi, po Vama, bila idealna savremena žena muslimanka?

Eldina: Savremena žena muslimanka?! Svakako obrazovana i upućena u savremenu tehnologiju (shodno mogućnostima). Muslimanka je doktorica, nastavnica, bavi se naučnim radom, pomaže nemoćnima.... Savremena žena muslimanka je i domačica koja je uz to i majka, ne zaostaje u pogledu dostupnih savremenih otkrića, a bavi se najčasnijim poslom – odgaja dijete na ispravan način. Čime god da se bavi obavlja to predano i savjesno, a uz to se drži svojih moralnih principa bez obzira na praksu okoline

Imate li planove za budućnost?

Eldina: Kada je riječ o daljoj budućnosti, ne bih rekla da su to planovi nego želje, ostvarive, ali još nemam uslove za njihovo ostvarenje. A što se tiče bliže budućnosti, obzirom da se tek navikavam na ulogu nastavnice, svi planovi su mi vezani za trenutni posao. Svjesna sam da sam prihvatila veoma odgovoran zadatak, što sa vjerske strane, što sa prosvjetne, i na meni je da se zalažem te što bolje izvršim preuzetu odgovornost.

Šta možete poručiti, prije svega, Bošnjacima povratnicima a, svakako, i Bošnjakinjama?

Eldina: Obično kažu da nigdje nije lahko, radije bih rekla da svugdje može biti lahko ako čovjek nije pohlepan. Danas se sve svodi na materiju i sve mogućnosti se preračunavaju u brojke, međutim, svi dobro znamo da sreća nije u tim brojkama. Trebamo stalno biti svjesni ko nam daje nafaku i da nas ona čeka gdje god mi bili. Tuđina je uvijek tuđina ma koliko je mi poznavali i ako postoje ikakvi uvjeti najbolje je biti svoj na svome. Čak i ako imamo neki život u toj tuđini ne možemo se odreći svoje domovine i prekinuti kontakte s njom jer tu su naši preci, tu je naša rodbina. Dužni smo da održavamo rodbinske veze a to je mnogo lakše kada smo blizu jedni drugima. Zahvalna sam Allahu, dž.š., što nisam imala priliku da se odviknem od svoje domovine, i iskreno se nadam da će Bošnjaci povratnici, i oni koji možda još uvijek ne razmišljaju o povratku, naći svoj smiraj upravo u domovini svojih predaka.

Razgovarao: Senad Rekić

( članak je preuzet iz Magazina Zehra )

Info Medžlis