Aktuelna hutba

Autor Senad | 04 Juli 2019

Mr. Nusret Abdibegović
Banjalučki muftija
Banjalučka dijaspora

Allah dž. š. je stvorio Zemlju i darovao je čovjeku da mu bude stanište, postelja, kolijevka, mjesto života mira i smiraja. Tamo gdje se čovjek rodi, poraste i uzraste, prvotno upozna ljepotu i raskoš Božije moći i stvaranja. U povoju životnog razvoja i uzrastanja, čovjek biva zaogrnut prostorom koji se definiše njegov zavičaja. Zato, svako ko se rodi, dobije i ima svoj zavičaj, a zavičaj, za uzvrat, dobije svoju djecu, sinove i kćeri. Mudri podsjećaju i govore, da se čovjek ne može Bogu nazahvaljivati na blagodatima, a ni roditeljima i zavičaju odužiti na onome što su mu za života darovali. Zato je mjesto rođenja, zavičaj, za sinove i kćeri, neiscrpna ljubav i inspiracija. Slike susreta i viđenja sa životnim okruženjem, sjećanje na događaje i ljude, prate čovjeka tokom života i u njemu bude snažne emocije. Život je satkan od emocija i izazova, odvija se i razvija, kroz vrijeme i prostor da bi na kraju uvehnuo i prestao.
I
Prilikom posjete gradu, šeher Banja Luci, svaki posjetilac, odnosno, putnik namjernik će primjetiti i uočiti, nekoliko specifićnih karakteristika ovog grada. Njegov geografski položaj, nadmorska visina, prirodno okruženje, bogatstvo vodom, florom i faunom, termalnim vodama, kao i prostrana ravnica, pružaju mu idealnu priliku za razvoj i širenje. Korito rijeke Vrbasa, sa svojim obalama se svaki put iznova, pdokazuje kao vjekovna generacijska inspiracija. Urbanističko planiranje i projektovanje u ovom gradu nije prepušteno slučaju. U njemu su prisutni različiti stilovi gradnje. Zato ga posjetioci nerjetko uspoređuje sa gradovima poput: Zagreba, Novog Sada, Beča, i drugih evropskim metropolama.
Za razliku od drugih bosansko-hercegovačkih gradova, u ovom gradu su posebno upečatljive široke ulice, koje kroz centralni dio grada omogućavaju nesmetan ulazak, izlazak i prolazak. Njihova povezanost sa užim izvornim gradskim sokacima (mahalama), odražava urbani način života. Takav stil gradnje i života je bio nadaleko prepoznatljiv. Krasila ga je blizina i poznanstvo ljudi, njihova prisnosti, komunikativnost i susretljivost. Taj duh urbanog i gradskog načina života povijesno je dominirao i egzistirao, sve dok na scenu, pozornicu grada nisu stupili ljudi poremećenog uma, opijenog razuma, bezdušnici, koji su u naletu svog primitivizma, varvarstva, bezumlja i nečojstva odlučili protjerati i srušiti sve što nije po njihovoj mjeri i standardu. Nažalost, smatrali su da gradska dobra, povjesna obilježlja grada, nisu i njihovo zajedničko dobro. Na radost čovječanstva, i tada je bilo onih koji su digli glas protiv rušenja, nasilja i nepravde. Pognute glave, koje su tada oborili, zbog stida i srama, danas dostojanstveno uspravljaju i odlučno rade na vračamju izgubljenog povjerenja.
Iako široke ulice, u trenutku progona, nisu pružale mogućnosti osvrta na ostavljeni grad. Sa zavežljajima u rukama, pod presijom i prisilom, koja je ledila okamenjene uzdahe nastala je ozonska praznina planetarnih razmjera. Zbog boli i patnje za voljenim gradom, uplakane oči, su otvorili tamo, negdje daleko. Kao kod prvog rođenja, susreli se, ugledali i upoznali, za njih novi svijet. Tako je rođena i nastala Banjalučka dijaspora, a grad ostao bez svojih sinova i kćeri, po čemu je postao poznat širom svijeta.
II
Dijaspora, riječ latinskog porijekla znači; rasutost, rasipanje, rasijavanje, sijanje sjemena. U simboličkom značenju prisilan progon, protjerivanje i istjerivanje određene etničke grupe iz zavičaja jeste rasijavnje zavičajnog sjemena, stanovnika, i sijanje, zasijavanje njihovih potomaka, generacija izvan domovine, zavičaja.
Nije to iseljeništvo. Razlika između dijaspore i iseljeništva se ogleda u činjenici da je dijaspora rezultat nasilnog izgona čovjeka i njegovog progona, koji ima međunarodno pravni status, dok migracija, u osnovi, ima ekonomsku, pa i političku pozadinu. Zajednički pratilac im je Božija milost. Strah zbog životne neizvjesnost, briga zbog potomstva i bližnjih, tuga za zavičajem, sve to prati neizvjesnost. Rađaju se izazovi, borba sa asimilacijom, izolacijom i spremnost na integraciju. Sve to neminovno čovjeka mobiliše, pokreće i daje mu novi smisao i sadržaj života. Razumljivo, svako odvajanje od najbližih, napuštanje zavičaja, domovine i rodne grude, bez obzira iz kog razloga, ostavlja vidne tragove na psihu, narav i karakter ljudi. Odlazak u nepoznato i susret sa novim, bez obzira na sve poteškoće, donosi i daruje nove vrijednosne spoznaje, iskustvena saznanja koje kao takve otvaraju ljudske poglede i vidike. Zato Kur'anski tekst naglašava; „ Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta i slobodu, uprkos svojih neprijatelja. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanima Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njegova je sigurna. A Allah mnogo prašta i milostiv je.“ (4/100). A Poslanikova praksa i hadiske predaje ulijevaju optimizan i zrače nadom za muhadžire, prognane i protjerane. Oni su u Božijem rizaluku i prati ih Božija milost i opskrba. Pa, zar Zemlja nije Božija. Stvorena da bude mjesto čovjekova života i prostor za slavljenje i veličanje Allaha dž. š.

III
Čežnjom za rodnom grudom prognani (muhadžiri) se svake godine iznova vraćaju svom zavičaju, a posebno u ljetnom periodu, periodu godišjih odmora. To je vrijeme, poput vremenskog perioda u kojem se novorođenće prepušta majki da ga prigrli zbog topline i napitka kojim ga hrani iz svojih grudi. Tako zavičaj, poput majke, svija i podiže svoju djecu. Oni su njegov uzdanak, cvjet i miris njegove duše, koji se iznova, s proljeća, poput fidima presađuje. Tako oplemenjeni zavičajem, i spriječeni da sjeme zasiju u njemu prenose ga diljem svijeta. Tako pojedincima, koji sječanjem i znanjem, sanjaju svoj zavičaj i koji ga redovito posjećuju, treba prigrliti i pružiti toplu zavičajnu ruku. Odati im priznanje i čestitati im na upornosti i odlučnosti, da se očuvaju i da ne izgube vlastiti identitet i ljubav prema zavičaju. Sačuvati slike djetinstva i zavičaja, koje se brzinom filmske trake premotavaju i nižu, dok negdje daleko organiziraju život, rade i razvijaju se, nije nimalo lak posao. Pored htijenja i svijesti nužna je volja, upornost, strpljenje i razumijevanje okoline.
Ma gdje bili, za ljude dijaspore ne smijemo kazati da su daleko, da su u tudžini. Tamo gdje su imaju svoju misiju i zadaću. Valja naglasiti da s ponosom pratimo njihov hod kroz zemaljska prostranstva i da sa nestrpljenjem očekujemo susret s njima, radi viđenja, kazivanja i riječi nade i optimizma. Nužnim smatram razumijevanje snage i moći ljudi dijaspore. Nesumljivo, ona bi bila još jača i snažnija kada bi se objedinila i ujednila na programima i sadržajima koji mogu biti planski osmišljeni u dijaspori i u domovini, i obostranu radost realizirani.
Kao Zajednica, Banjalučko muftijstvo, ove godine, uz podršku sponzora, organizujemo manifestaciju “Zavičaj dijaspori – dijaspora zavičaju“ sa ciljem da programima i sadržajima oplemenimo naša druženja sa braćom, sestrama, prijateljima i poznanicima i njihovom djecom iz dijaspore. Mjesec juli je idealna prilika da kroz hutbe, predavanja, susrete, razgovore, tribine, edukativne programe, duhovne i kulturne sadržaje, kroz promociju knjiga i publikacija, organiziranjem književnih večeri, večeri poezije, ilahija i kasida pokažemo našu ljubav, poštovanje, a prije svega odgovoronost naspram očuvanja bošnjačkog identiteta, kulture i tradicije svih nas. Na tom planu, za misiju su potrebni pojedinci, ljudi, od svijesti i kreativnih ideja. Vrijeme i prilike za taj vid angažman se sami po sebi nameću i nude. Zato očekujemo pozitivnu reakciju i pristup svih članova Islamske Zajednice, džematlija, imama, džematskih odobora, medžlisa, ljudi od kulture i kulturnih društava. Još jednom naglašavam nije nam cilj pružati samo pogrebne usluge za dijasporu, jer njima pripada više, oni zaslužuju veču pažnju i našu odgovornost. Podsjećam da se ne bi smjele zaboraviti njihove strahote, golgote, stradanja, patnje kao njihov doprinos u obnovi domovine i porušenih dobara. Zbog toga je važno, u ovom trenutku naglasiti da je džemat dijaspore važan u razvoju, organizaciji i očuvanju naše Zajednice, kao i identiteta nas Bošnjaka, kako u dijaspori tako i u Domovini. Što prije prepoznamo tu važnost i značaj, kao i priliku koja nam se nudi, spremnije ćemo pokrenuti proces. Neka nam na tom putu vodilja bude misao koja se pripisuje našem Poslaniku da je ljubav prema zavičaju dio imana.