Priča o Zejneb iz Užica

Autor Senad | 18 Oktobar 2019

ZEJNEB IZ UŽICA

PiÅ¡e: Bajro PERVA

Dok Fahrudin Metiljević i ja ulazimo u Srbiju iz smjera ViÅ¡egrada, odnosno Dobruna, razmiÅ¡ljam o imenima naÅ¡ih gradova, sela, naselja, rijeka, planina. Na nekom dvadesetom kilometru od Sarajeva naiÅ¡li smo na mjesto Mokro, a na vratima Srbije smo u Mokroj Gori, podno istoimenog planinskog proplanka. Prolazeći kroz bosansko Mokro, ne plaća se putarina za ekologiju, a kroz Mokru Goru plaća.

Ima toponima mjesta koji se ponavljaju u naÅ¡oj zemlji, a i u zemljama iz susjedstva. Samo u Bosni i Hercegovini ima dvadesetak naseljenih mjesta koja se zovu Gračanica, a samo je jedno od njih gradsko naselje Gračanica. Ima ih i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, na Kosovu. Slično je i s mnogim drugim toponimima.

Penjemo se na plato Zlatibora. Ova živopisna visoravan, a pogotovo putokazi koji vode na područje Tare, tamo prema Bajinoj BaÅ¡ti, asociraju me na septembar 1862. godine, kada je i posljednji musliman iz Užica bio protjeran iz ovog u to vrijeme jednog od najrazvijenijih i najljepÅ¡ih gradova na Balkanu. Historičari su zabilježili da je tada protjerano približno 3.700 muslimana iza kojih su ostale 723 kuće s brojnim baÅ¡čama i voćnjacima.

Nikada se neće tačno znati koliko je muslimana u to vrijeme živjelo u Užicu. Joakim Vujić u svom PuteÅ¡estviju navodi da je u Užicu 1826. godine bilo 1.200 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok engleski putopisac Andrew Archibald Paton navodi da je Užice 1834. godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, a Vladimir Karić piÅ¡e da je u Užicu 1844. godine bilo 3.697 muslimana i samo 707 Srba.

JoÅ¡ dok su prognanici bili u dugačkoj i tužnoj izbjegličkoj koloni, gorjele su njihove kuće, njihove džamije, njihove tekije, njihova imanja, njihovo Užice. Dvadeset osmog septembra 1862. godine protjeran je i posljednji musliman iz ovog grada. OdrediÅ¡te im je bilo sjeveroistočna Bosna, Zvornički sandžak, a mjesto na kojem su kod Bajine BaÅ¡te prelazili Drinu zvalo se Krivi Vir. Kolone iseljenika osiguravala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijeđali su iseljenike, drugi su ih žalili, pa je na jednu takvu uvredu iseljenik Husein-beg Kavadarević rekao: âAko vam je, biva, car dao da nas s naÅ¡ih ognjiÅ¡ta krećete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je poÅ¡tenom čovjeku preči i od samog života.â

I kao da mi u uÅ¡ima odzvanja jedna od najtužnijih pjesama koju su, kako su zabilježili historičari, okupljene u centru Užica, plačući, obuzete bolom, ali i ljudskim prkosom, kroz suze i plač, podižući prkosno glave i poglede, muslimanske djevojke glasno zapjevale:

Oj, Užice, mali Carigrade!

Dok bijaÅ¡e, dobro ti bijaÅ¡e!

Kroza te se proći ne mogaÅ¡e

od ćoÅ¡aka i od čepenaka,

od dućana i od bazerđana,

od momaka i od devojaka,

od sumbula i od karanfila.

Ovaj put nećemo do Užica. Ostat ćemo na prelijepim predjelima Zlatibora, gdje se kanimo sresti s arhitekticom u penziji Zejneb (Zaynab), rođenoj u Užicu, a stalno nastanjenoj u Beogradu. Ona je prije tri godine uÅ¡la u islam i uzela ovo lijepo ime. Možda je i među užičkim muslimankama koje su prije 157 godina pjevale o Užicu bila neka Zejneba.

Budući da je naruÅ¡enog zdravlja, u posljednje tri godine dobar dio vremena provodi na platou krasnog Zlatibora. Prijatno sam iznenađen koliko je na ovoj srbijanskoj planini nastalo novih turističkih naselja i objekata. O njihovoj arhitekturi moglo bi se diskutirati. Međutim, sudeći i po ovome Å¡to vidimo u prolazu, velik broj ljudi iz Srbije i iz drugih zemalja odmara ili samo vikenduje na nekoj od destinacija na ovoj planini.

Susret sa Zejneb zakazujemo u jednoj od tamoÅ¡njih slastičarnica. Znak prepoznavanja njen je invalidski Å¡tap. Godinama se liječi od multiple skleroze, a Å¡tap joj dođe kao pomoćno sredstvo za hodanje.

Nakon upoznavanja, uz kahvu, Zejneb nam govori o svom životu. Evo dijela njene biografije.

Rodila se 28. februara 1958. u ondaÅ¡njem Titovom Užicu, u kojem je zavrÅ¡ila osnovnu Å¡kolu i gimnaziju. Otac joj je bio hirurg, majka nastavnik fizike, brat profesor na Medicinskom fakultetu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1985. godine, a četiri godine poslije se udala. Nije imala djece. Zvanično je bila zaposlena na raznim mjestima. Prve simptome multiple skleroze osjetila je u decembru 2006, a dijagnozu je dobila 2012. godine. Kazat će i ovo: âKod lekara nisam bila tri godine, ali sam sama sebi izlečila: depresiju, anksioznost i astmu. Elhamdulillah!â

Ove tri posljednje godine njenog života bile su sudbonosne i kad je u pitanju njena duhovnost. U razgovoru će podvući: âBila sam ateista, a u islam sam uÅ¡la 25. juna 2016. godine. Ja sam uÅ¡la u islam, a nisam preÅ¡la na islam. Islam je moja prva i jedina vera. Pre oko dve godine počela sam da piÅ¡em poeziju. Živim, elhamdulillah, i verujem u bolje sutra, inÅ¡alah.â

Na pitanje Å¡ta je motiviralo da uđe u islam, odgovorila je: âMoja iskrenost je bila uzrok moje želje da pronađem realnost. Dugo nisam znala kako da je nađem, gde da je nađem. Allah me je vodio do onoga koji mi je rekao kako. U svetoj knjizi Kurâanu sve se shvata i bukvalno, ali i mnogo viÅ¡e iznad bukvalnog. Sve zavisi od onoga za Å¡ta smo sposobni. Kada spoznate Allaha, viÅ¡e nikada niste sami, viÅ¡e nikada strahovi ne gospodare vaÅ¡im životom. ViÅ¡e se ne osećate odbačenim, a taj osećaj vodi u smrt. Vi konačno pripadate Allahu. Sav život se menja. Uvek Ga molim da me blagoslovi, da je svaki dan u mom životu po Njegovoj svetoj volji.â

S posebnim ushićenjem ispričala nam je da je ove godine pored ramazana postila i dva mjeseca prije, kao i dobar broj vremena svaki ponedjeljak i četvrtak. S postom kani nastaviti i kad se vrati u Beograd. Nastavit će postiti ponedjeljkom i četvrtkom. Obrazlaže to ovako: âPost između ostalog jača volju, a jaka volja preduslov je uspeha u svakom pogledu. Učila sam mnogo. Jedna od teÅ¡kih lekcija mi je bila strpljenje, a Allah voli strpljive. Zbog bolesti, molitve obavljam sedeći. Molim Allaha da mi da joÅ¡ viÅ¡e snage da jednom to uradim kako treba. Sve bliže i bliže sam tome.â